Pogreške koje prve marke odjeće čine prije proizvodnje

Kada nas je osnivač prvi put kontaktirao, već je imao jasnu sliku što želi.

Bila je to njegova prva kolekcija odjeće.

Imao je ime marke.

Imao je logo.

Imao je ploču raspoloženja punu referenci.

Što je najvažnije, imao je puno ideja.

Tijekom našeg prvog razgovora rekao je nešto što često čujemo od novih brendova:

'Ne želim da prva kolekcija izgleda kao test. Želim da ljudi točno znaju o čemu se radi u našem brendu.'

Razumjeli smo to.

Prva kolekcija nosi puno emocija.

Za osnivača to nisu bili samo odjevni predmeti.

Predstavljali su mjesece planiranja i identitet brenda.

Izazov mu je bio pomoći mu da sve te ideje pretvori u proizvode koji bi se doista mogli proizvesti.

Prvotni plan bio je veći nego što smo očekivali.

Bilo je tu hoodica, majica, trenirki i jakni.

Gotovo svaki komad je imao nešto posebno.

Drugačija tkanina.

Drugačija tehnika tiska.

Drugačija oznaka.

Drugačiji detalj konstrukcije.

Ništa nije bilo nemoguće.

Nije to bio problem.

Problem je bio u tome što je svaka nova ideja stvarala još jedan razvojni proces.

U fazi dizajna, dodavanje još jednog detalja čini se lakim.

Na zaslonu računala promjena patentnog zatvarača, dodavanje veza ili stvaranje novog efekta tkanine može potrajati samo nekoliko minuta.

U proizvodnji se svaka promjena povezuje s nečim drugim.

Nova tkanina utječe na uzorak.

Novi vez utječe na testiranje.

Novi pribor utječe na izvor.

Nova konstrukcija utječe na uzorkovanje.

Proizvod postaje kombinacija mnogih odluka.

Nismo rekli kupcu da ukloni sve.

To obično nije od pomoći.

Umjesto toga, postavili smo mu drugačije pitanje:

'Ako se vaši kupci sjećaju samo jednog proizvoda iz vaše prve kolekcije, koji bi to trebao biti?'

Uslijedila je duga stanka.

Rekao je hoodie.

Taj je odgovor zapravo znatno olakšao sljedeće odluke.

Hoodie je bio proizvod koji je najjasnije predstavljao marku.

Stoga smo odlučili posvetiti više pažnje tom dijelu.

Ostali proizvodi nisu otkazani.

Bili su pojednostavljeni.

Tijekom uzorkovanja naišli smo na još jednu uobičajenu situaciju.

Kupac je želio da majica s kapuljačom bude vrhunska.

Poslao je nekoliko referentnih proizvoda poznatih streetwear brendova.

Problem je bio u tome što je svaka referenca imala nešto što mu se sviđalo.

Jedan je imao tkaninu.

Drugi je imao napad.

Drugi je imao detalje.

Želio ih je sve spojiti u jedan proizvod.

To se često događa s novim markama.

Oni ne kopiraju jedan proizvod.

Pokušavaju stvoriti nešto bolje skupljajući najbolje dijelove mnogih proizvoda.

Ideja ima smisla.

Ali ponekad konačni proizvod postaje nejasan.

Vodili smo nekoliko rasprava oko majice s kapuljačom.

Treba li fokus biti na predimenzioniranom obliku?

Treba li to biti teška tkanina?

Treba li to biti vez?

Treba li to biti završna obrada?

Na kraju smo odlučili da je najvažniji osjećaj silueta i tkanina.

Vez je ostao, ali je postao čišći.

Neki dodatni detalji su uklonjeni.

Hoodie je postao manje kompliciran.

Ali postalo je bliže onome što je brend želio.

Jedna stvar koju smo primijetili tijekom ovog projekta je da se brendovi koji se prvi put pojavljuju često brinu o uklanjanju detalja.

Oni misle:

'Ako nešto uklonimo, proizvod postaje manje poseban.'

Ali kupci obično ne doživljavaju odjevni predmet gledajući tehnički paket.

Oni to doživljavaju noseći ga.

Pristajanje.

Udobnost.

Osjećaj tkanine.

Ukupni izgled.

Te su stvari obično važnije od najdužeg popisa prilagođenih značajki.

Postojala je još jedna lekcija iz ovog projekta.

Prva proizvodna količina.

U početku je kupac želio proizvesti veću količinu jer je jedinična cijena bila bolja.

Iz perspektive cijena, to je imalo smisla.

Ali ovo je bio potpuno novi proizvod.

Nije bilo povijesti prodaje.

Nitko nije znao koja će se veličina brže prodati.

Nitko nije znao koju bi boju kupci više voljeli.

Nakon razgovora, kupac je odlučio započeti s kontroliranijom količinom.

Nije to bila najniža moguća cijena po komadu.

No to je brendu dalo više fleksibilnosti.

Ako je proizvod imao dobre rezultate, mogli su povećati sljedeću narudžbu s više povjerenja.

Nekoliko mjeseci kasnije razgovarali smo o drugoj narudžbi.

Razgovor je bio vrlo različit.

Kupac je već znao koji je stil najbolji.

Znali su koju boju kupci preferiraju.

Znali su koje detalje kupci primjećuju.

Drugo prikupljanje bilo je lakše jer su iza svake odluke stajale stvarne informacije.

Gledajući unatrag, najveći izazov u prvom projektu nije bila proizvodnja.

Tvornica bi mogla proizvoditi proizvode.

Materijali su bili dostupni.

Tehnike su bile moguće.

Težak dio bio je odlučiti što je najvažnije.

Za novu marku odjeće svaka se ideja čini važnom.

A ponekad su sve dobre ideje.

Ali zbirka još uvijek treba prioritete.

Proizvodi koji uspijevaju nisu uvijek oni s najviše detalja.

Obično su to oni kod kojih svaka odluka podržava istu ideju.

Prva kolekcija ne mora dokazati sve što jedan brend može.

Mora dati kupcima razlog da ga zapamte.

To je nešto što mnoge marke shvate tek nakon prve proizvodnje.

I to je sasvim normalno.

Prva kolekcija nije samo lansiranje.

To je ujedno i početak razumijevanja što marka zapravo želi postati.